Opustjeli raj

U Opustjelom raju Matute maestralno portretira odrastanje djevojčice izuzetne imaginacije u osvit rata u razorenoj madridskoj buržoaskoj obitelji. Usamljenoj i nesigurnoj Adriani jedino su utočište dadilja i posluga. Ona stvara vlastiti svijet u koji pristup ima samo Gavrila, ruski dječak iz susjedstva: svijet je to čudesnog blještavila, odsjaja i jezika, u kojem čarobno postaje realno, nezamislivo moguće. Adrianino bolno sazrijevanje prikazano je kroz njezina sjećanja u poznim godinama kada „očekuje da će reći zbogom svemu što je okružuje“. U sutonu života, ona se prisjeća svega onoga što odrastanjem napuštamo. I što više postajemo dijelom svijeta odraslih ili „Divova“, sve bismo više voljeli da djetinjstvo traje zauvijek jer „možda je djetinjstvo duže od života“. Ono je vrijeme u kojem smo svi bili dio neke čarobne, nevine stvarnosti koju Matute dočarava snagom istinske proze kakvu pišu samo najveći.
Anu Maríju Matute ne može se smjestiti u određene književne pravce ili grupacije; ona je stvorila vrlo individualan literarni stil i svijet. Njezina proza, obojena poetičnošću i magijom riječi, s lakoćom nas vodi na „neko neodredivo mjesto gdje se čuva ono najdublje, a možda i ono najteže objašnjivo što nosimo u pamćenju“, u jedan magičan i bezvremenski svijet ljepote literature – i samoga života.